VOLONTERSKA POMOĆ U UČENJU

Projekt Volonterske pomoći u učenju započeo je 2009./10. godine u sklopu jednog većeg projekta koji se zvao „Ja mogu, ja hoću“ - pomoć u učenju djeci s teškoćama slabijeg imovinskog statusa u Primorsko-goranskoj županiji u kojem je naša škola bila jedina otočna škola koja je prihvaćena u projekt. Tada smo imali priliku projektom educirati 4 volonterke i koordinatora za našu školu. Koordinatorica projekta od samog početka je socijalna pedagoginja Kristina Ribarić. Završetkom školske godine 2009./10. službeni je projekt završio. Naša je škola bila jako zadovoljna rezultatima istog, volonterima koji su super radili svoj posao, te boljim uspjehom djece koja su učila sa volonterkama zbog čega smo odlučili sami nastaviti sa svojim projektom Volonterske pomoći u učenju na jedan malo drukčiji način koji se do sada pokazao jako uspješnim.

Kako to izgleda volonterska pomoć u učenju?

Na početku školske godine svaki volonter (do sad su to uvijek bile volonterke, sve redom učenice srednje škole Markantuna de Dominisa) dobije učenika ili učenicu s kojom dodatno uči i kojem pomaže u onome što ne razumije, cijelu školsku godinu, jednom tjedno po sat vremena. Nekad je to i više, ovisno o potrebama djeteta i vremenu volontera. U tih sat vremena tjedno, osim što uče i objašnjavaju, volonteri postaju prijatelji učenicima s kojima rade čime svaki od učenika dobiva svog „velikog brata“ tj. „veliku sestru“ kojoj se može obratiti kad mu zatreba. Ove školske godine u školi nam volontira 9 volonterki sa desetero djece. Naše vrijedne volonterke koje smo isto tako pitali kako im je bilo volontirati na ovom volonterskom mjestu tijekom školske godine 2013./14. su: Marta Valovičić, Ana Kanisek, Rebeka Lukačević, Franciska Mahić, Paola Dundović, Lorena Balen, Stela Tomljanović, Stella Sušić Načeta i Sarah Ahmad.

A evo što nam kažu volonterke:

Rebeka:

Volontiram od početka školske godine (2013./14.). Trenutno imam dvoje djece-učenicu iz šestog razreda i učenika iz petog. Kako su različitih godina malo je teže posvetiti se jednom i drugom učeniku jer imaju drugačije programe, ali i potrebe. O radu i pristupu djeci sam iz ovog iskustva svakako naučila nešto novo. Treba shvatiti da oni određeno gradivo ne razumiju iako je meni to lagano. Da bih im moga gradivo protumačiti i pojednostavniti smatram da mi nedostaje metodike poučavanja. Odnos s tim učenicima je prijateljski. Oni nemaju osjećaj da smo mi profesori koji ih ocjenjuju i promatraju. Prednost je i što nije tako velika razlika u godinama pa možemo još uvijek imati zajedničke teme (ipak smo i mi još učenici). Zapravo, oni dobivaju besplatne instrukcije ili dodatni sat nekog predmeta. Imaju priliku s nama shvatiti, naučiti i ponoviti bez pritiska kojeg možda osjećaju u razredu ili kod kuće. Nema nekih velikih poteškoća. Nekad je teško uskladiti vrijeme zbog premalo slobodnih sati i previše naših obaveza, ali dobro je što možemo odgoditi učenje i nadoknaditi drugi puta. Ponekad su i učenici nezainteresirani ili dekoncentrirani, ali sve je to normalno. Ako ne možemo riješiti s učenikom, obratimo se Kristini koja to sve organizira i nadzire. Najteže mi je kad me učenici ne slušaju ili pak kad shvatim da koliko god ja objašnjavala oni ne razumiju. U radu mi pomaže to što se zbližim sa djetetom, ali i drugim volonterima. Uvijek ima priče, smijeha i međusobnog pomaganja. Mislim da je ovo volontiranje korisno i za nas. Mi stječemo iskustvo, a oni dobivaju pomoć koja svakome dobro dođe. Dobar je osjećaj biti nekome učitelj, raditi nešto korisno. Zahvalnost koju vidiš u djetetovim očima, radost kad nešto razumiju, zadovoljstvo kad dobiju dobru ocjenu… to su sitnice koje život čine ispunjenijim! J

Franciska:

Na poziciji pomoćnice u učenju volontiram već drugu godinu zaredom. Do sada sam imala samo jedno dijete i jako sam sretna što sam dobila super dijete. Kroz to sam volontiranje naučila da ono malo što pružam (dio svog vremena) nekome znači jako puno. Mnogo puta znam doći mrzovoljna na učenje,  a odlazim iz škole s osmjehom na licu. S učenicom imam prijateljsko-učiteljski odnos. Ima dana kad baš radimo i tjeram ju da uči, a nekad samo pričamo i šalimo se. Mislim da ovim radom moja učenica dobiva na samopouzdanju i, u mom slučaju, uvijek ima nekog kome se može požaliti. Rad uvijek započinjemo dogodovštinama iz škole i ocjenama koje smo taj tjedan dobile, a onda počinjemo raditi pa napravimo pauzu od par minuta i zatim nastavljamo s radom do kraja. Nije mi teško uskladiti tu obavezu sa svojim obavezama jer na taj sat više gledam kao na odmor nego kao na neku obavezu. Nekad mi se poklopi da ne mogu zbog škole, ali nadoknadimo to. Poteškoće na koje nailazim u radu s njom koja ima teškoća u čitanju i pisanju rješavamo njenom dobrom voljom i trudom. Na kraju mogu reći da sam stvarno sretna što sam dio nečeg ovakvog i što sam upoznala super djevojčicu. Razlike u godinama ne prave nikakvu prepreku ni za razgovor ni za šalu. I iako nekad mislimo da to što radimo za nekog nije ništa s naše strane, s njihove je to velika stvar.

Stella:

Na poziciji pomoćnice u učenju volontiram od 1.srednje, što bi ukupno bilo 3 godine, uključujući i ovu školsku godinu. Za sada sam radila s jednom učenicom što je možda lakše jer se stvori tijekom vremena određena veza između djeteta i volontera i ta veza s vremenom je bolja. Kroz ovo sam volontiranje naučila da je za rad s djecom potrebno mnogo strpljenja, pogotovo s djecom koja ulaze u pubertet i čija je koncentracija minimalna, ali, uz malo truda, posao se napravi. Odnos koji imam sa svojom učenicom je prijateljski. U početku se osjetilo da je djetetu bilo malo neugodno jer smo počeli kao potpuni stranci, ali već nakon par sati bilo je opuštenije da bi mi danas to isto dijete povjerilo neke osobne stvari kao što su primjerice prve simpatije. J Mislim da osim toga ona dobiva određeno znanje i samopouzdanje koje kasnije primjenjuje u nastavi. Rad često počinjemo tako da jedna od nas kasni koju minutu zbog raznih obaveza, a zatim sjednemo za stol, najčešće popričamo i nevezano uz školu i onda počinjemo rad na predmetima po djetetovom izboru. Nije mi teško uskladiti taj sat sa svojim obavezama jer se taj sat ugovori odmah na početku školske godine kada je sigurno koji danom sam ja slobodna, a kojim dijete. Jedina poteškoća na koju sam naišla u radu je manjak koncentracije kod mog djeteta što nekad zna biti problem jer joj i najmanja sitnica može odvratiti pozornost sa zadatka. Ono što mislim da bi svaki volonter trebao imati za uspješan rad s djetetom jest dakako volja koju će prenijeti na dijete i motivirati ga na učenje. I sama ta volja je velika pomoć u učenju. Rad s djecom je poseban jer opće je poznata stvar da su oni neiskvarena bića koja će uvijek reći istinu i koja su uz motivaciju vrijedna. Jako je lijepo imati dijete za prijatelja jer nekada čuti njihova razmišljanja i priče u kojima nema problema kao kod odraslih je vrlo osvježavajuće i opuštajuće. Svim budućim srednjoškolcima bih preporučila da se upuste u ovaj projekt jer ništa se ne može izgubiti već samo steći iskustvo.

Počela je nova školska godina, krećemo sa starim i novim volonterima-slobodno nam se javite!

Koordinatorica volontera:

Kristina Ribarić, prof.